Kada je stariji čovjek preminuo na gerijatrijskom odjeljenju staračkog doma, svi su vjerovali da nije za sobom ostavio ništa vrijedno. Nisu mogli da povjeruju kad su shvatili svoju grešku.
Kasnije, kad su sestre prolazile kroz ono malo stvari koje je Mak Filiser posjedovao, pronašle su ovu pjesmu, čiji kvalitet i sadržaj su toliko impresionirali sestre, da su kopije dostavljene svim zaposlenima.
Jedna od sestara je odnijela svoju kopiju u Melburn, a odatle se pjesma proširila kao šumski požar po čitavom svijetu – jednostavna, elokventna i nevjerovatno dirljiva.
Ovo je original pesme:
Džangrizavi starac
Šta vidite sestre?… Šta vidite?
Šta mislite… kad gledate u mene? Džangrizavog starca… ne posebno mudrog,
Nesigurnog iz navike… sa lutajućim pogledom?
Kome hrana curi… a on ne odgovara,
Kada glasno kažete… voljela bih da se potrudiš!
Koji naizgled ne primjećuje…stvari koje činiš.
I koji uvijek gubi… cipelu ili čarapu?
Koji, opirao se ili ne… pušta da radiš po volji,
Sa kupanjem i hranjenjem… da ispuniš dugi dan?
Da li to misliš?… Da li to vidiš?
Onda otvori oči sestro, jer ne gledaš u mene.
Reći ću ti ko sam… dok sjedim ovdje tako mirno.
Dok radim šta želiš… dok jedem po tvojoj volji.
Ja sam dijete od deset… sa ocem i majkom,
Braćom i sestrama… koji vole jedni druge.
Mladić od šesnaest… sa krilima pod petama
Koji sanja da će uskoro… ljubav da spozna.
Mladoženja od skoro dvadeset… moje srce poskakuje.
Sjećam se zakletve… koju sam obećao da ću održati.
Sa dvadeset i pet, sad… imam djecu svoju.
Koja me trebaju da ih vodim… i srećan, topao dom obezbjedim.
Čovjek od trideset… Moji mladi rastu brzo,
Vezani jedni za druge… vezama koje će da traju.
Sa četrdeset moji mladi sinovi… su odrasli i otišli,
Ali moja žena pored mene je… da osigura da ne žalim.
Sa pedeset, ponovo… bebe se igraju oko mojih koljena,
Ponovo znamo djecu… ja i moja voljena.
Mračni dani su predamnom… moja žena sad je mrtva.
Gledam u budućnost… i tresem se u strahu,
Pošto moji mladi sada… imaju mlade svoje.
I mislim o godinama… o ljubavi koju sam znao.
Sad sam star čovek… i priroda je okrutna.
Šala je učiniti starost… da izgleda budalasto.
Tijelo, ono se raspada… snaga i gracioznost, napuštaju me,
Samo kamen ostaje… tamo gdje je nekad srce bilo.
Ali unutar ove stare lešine, mladić i dalje boravi.
I sa vremena na vrijeme… moje ranjeno srce naraste,
I sjećam se radosti…i sjećam se boli.
I volim i živim… život ispočetka.
Mislim na godine, premali ih je broj… koje su prošle prebrzo.
I prihvatam prostu činjenicu… da ništa ne može da traje.
Zato otvorite oči ljudi… otvorite i vidite.
Ne džangrizavi starac.
Pogledajte bliže… vidite… MENE!
Sljedeći put kad sretnete stariju osobu koju biste otpisali, sjetite se ove pjesme, pogledajte dublje i vidite mladu dušu koja sjedi ispod onemoćalog tijela.
Najljepše stvari na svijetu ne mogu biti viđene ni dodirnute, one se moraju osjetiti srcem, zato dijelite ovo sa prijateljima!
Izvor: nadlanu.com
0 komentari:
Objavi komentar